Na nagovor mog drugara Srdjana odlučili smo se na jednu ozbiljniju alpinističku avanturu.

Zbog one narodne, pare nisu problem, para nema, u uži izbor su usli Grossglokner (Austrija) I Triglav (Slovenija). Uslijedila je komplikovana procedura nabavke viza za zemlje Šengena.

Ali, ipak, nekako smo i to obavili. Sad se samo čekalo lijepo vrijeme, uspon je planiran za dane vikenda. Kao za inat, prošao je jedan vikend, loše vrijeme, pa drugi, pa treći. Jos jedan i istekla bi nam viza. Srećom, najavili su tako, tako, lijepo vrijeme.

Na Zokinu i moju inicijativu na jednom treningu PK Extreme predložen je jednodnevni izlet na Malu Klekovaču (1761m). S obzirom na duh i sposobnosti penjača u klubu i uz predlozeno osmatranje potencijalnih stijena za penjanje odazvao se na nase iznenađenje veliki broj članova. U ekipi bili su Zoka-vodič, Pirčo, Dragana, Jaca, Igor vojnik, Zuba, Šljuka, Maja, Mirjana, Moljac, Dajana, Čola, Čolina mama i ja Zagi… Krenuli smo iz Banjaluke automobilima u 6:00h te smo se uputili preko Manjače prema Drvaru, na pola puta Petrovac-Drvar, na Oštrelju skrenuli smo lijevo prema Klekovači. Na jednom proširenom mjestu parkirali smo automobile te se odatle uputili pješice putem koji nam je pokazao vodič puta Zoran Šarić-Zoka.

Bio je decembar mjesec, kod nas snijega ni za lijeka, nema pa nema, a vrijeme bezveze, hadno, kisa…. Nema druge nego ići negdje na planinu. Dogovor je pao, idemo na Osječenicu. Osječenica je predivna planina, pogotovo u zimskom periodu. Visoka je 1795m, makar tako pise gore, vjerovaćemo im na riječ.

Krenuli smo ranom zorom iz Banjaluke, nas 5, Zagi-vozač, Zuba, Zoka, Srdjo I ja (Sljuka). Stigli smo u Petrovac, pogledamo gore, prema vrhu, sve bijelo, planina je pod snijegom, djelomično obavijena maglom, kao poručeno.